Pegazove jasle

Here's looking at you, kid...


16.08.2008.

* * *


There are things that never change
And we are not one of them my dear,
Trouble with our love is here

The trouble with our love is around
When you can't look me in the eye,and lie
When you run so far away,
That you forget where to go back ...

Now,you are what you never want to be,
Go ahead,blame me ...

There are things that never change
Now we are two strangers with a past
And a future,that ain't gon'a last
And that is a trouble with our love,

Last night we saw things like we never did,
We both went our way,and hid ...

 

(Miguel Pinero)

15.08.2008.

Bombaj štampa?

Sutra navečer?
U Domu armije?
Samo VIP?
Kuham, perem, peglam i sve ostalo po želji onome ko mi nabavi ulaznice.

11.06.2008.

O, yeah

"Ima tamo negdje jedan grad,
gdje kiša mora stati..."

30.05.2008.

Pala karta...

Nema povlačenja uloga, nema novog dijeljenja...
Kino "Prvi maj",  31. maj, 20:00.
Poetsko-pozorišni performans društva slobodnih umjetnika "Ventil".
Ko ne dođe, papak.
Ulaz slobodan.
Bar tako piše na lecima.

28.05.2008.

I opet!

"Večeras opet trčiš kroz mene,
 ne volim kad neko gazi po mom splavu,
 k'o plastelin curiš mi kroz prste,
 večeras ću ti srce razbiti o glavu.
 Večeras sam sjajan...
 Večeras vjetar leži pod nebom,
 večeras lišće miriše na san,
 pjesma mi je večeras puna usana...
 Uh, kako sebe večeras volim ja!
 Večeras sam sjajan..."

23.05.2008.

Kažem ja...

22.05.2008.

Odoh ja...

"Moram da idem sad...
 Bo'me nije lako, al' bolje tako,
 da ja krenem polako..."
Odoh ja...
Ne, neću prenoćiti.
Ni večeras.
"Moram da idem sad,
 jer ću baciti sidro,
 pa zbogom, vidro, ostaću tu..."
Odoh.
Da, u pravu si.
Uvijek odlazim, bježim.
Ne, ne znam od čega.
Ok, ako ti tako kažeš.
Od obaveza?
Pa dobro, ako će ti biti lakše.
Jeste, kreten sam i sve po redu.
Ne, nisam odlučio da te volim i ne citiraj mi Urbana.
I nemoj mi ništa pod milim Bogom opraštati. Pogotovo to što odlazim.
U stvari, zaboli me hoćeš li mi oprostiti i šta ćeš mi oprostiti.
Odoh ja...
"A kad odem, ne vraćam se do jeseni..."
Možda ni tad.
Lift smrdi.
Svjež vazduh, Miljacka, rijeka ljudi niz Titovu je sve veća.
"'Dobar' veče, kapetane!'
 Laku noć Vam želim, dame,
 a mene čeka bela lađa..."
Odoh ja.

16.05.2008.

Slutnja

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam.Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.

U strahu za ljubav ispitujem srce:
Što ima za nju? Ima,ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.


Cesarić

07.05.2008.

Supermen

Kad Supermen promijeni pol,
a Tarzan postane topao,
kad prestanem slušati rock and roll
i počnem ići na posao…

Kad nam budu pokazivali
ovce i krave u kavezu,
kad Džoni bude išao
da svira na tezge po Sovjetskom Savezu…

Da li ćeš me voljet' tad
il' ćeš ići da bereš voće tuđe?
Da li ćeš me ljubit' tad
ili ubit' kad ti loše operem suđe?

Da li ćeš me voljet' tad
il' ćeš ići da bereš voće tuđe?
Da li ćeš me ljubit' tad
ili reći da sam pravi gad?

Kad budem imao višak
samo u kilaži,
prazninu u duši, čir na stomaku,
Golfa u garaži…

Kad sličice vlasnika kafića budu
sakupljala djeca…
Kad velika četvorka budu Hajduk
Zvezda, Partizan i Trepča…

Da li ćeš me voljet' tad
il' ćeš ići da bereš voće tuđe?
Da li ćeš me ljubit' tad
ili ubit' kad ti loše operem suđe?

Kad ti noću u sitne sate
zakucam na vrata,
hoćeš li otvorit' tad il' govorit' samo
preko advokata?

05.05.2008.

Nas dvojica

Mrak i ja

Dan je ovdje dug i stenje,
svaki se rodi, svaki pogine,
mrak mi se uz krevet penje,
ja mu grumen otkinem
i stavim pod glavu.

A iz njega mi iscure
moje i tvoje stare sličice
i kada kažem "Ne mogu više!"
neko u meni podvrisne
i viče "Proći će!"

Doćemo mrak i ja
do tvojih usana skupa!
Doćemo mrak i ja
do tvojih usana!

Dan je ovdje dug i stenje,
svaki se rodi, svaki pogine,
mrak mi se uz krevet penje,
ja mu grumen otkinem
i stavim po glavu.

Suva zemlja me izdigne,
karirano nebo me pritisne
i baš kad kažem "Ne mogu više!"
tvoje mi usne odnekud zazvone
i kažu "Proci će!"

Doćemo mrak i ja
do tvojih usana skupa!
Doćemo mrak i ja
do tvojih usana!


(Nećeš nam pobjeć'...)
02.05.2008.

Kad je ženi stalo...

01.05.2008.

Proleterska

Sretan Prvi maj, radni narode! Puno pive, hladnog gemišta i vrućih cevapa, livada i voda i proleterki (k'o ova na slici) na livadama! U se, na se i podase!

23.04.2008.

Hidajeta, Hidajeta...

Fakat, što joj je to trebalo?
Koje?
Pa, veliko je sranje napravila.
Šta bi inače natjeralo čovjeka da na Otoci, na ogradi građevine preko puta tramvajske stanice, najvećim fontovima na svijetu, crvenim sprejom napiše:

"HIDAJETA OMERBAŠIĆ NEMOJ BITI KURVA" ?

I baš se vidi da je čovjek još uvijek (na svoj način) voli. Jer, da ne voli, garant ne bi pis'o to što je pis'o. Ili bi napis'o npr. "HIDAJETA, KURVO!". Ali ne, on je skoro moli da ne bude kurva.
Hidajeta, Hidajeta...

15.04.2008.

Hotel "Taj I Taj", izvolite! (Part II)

Sudeći po crkavici u džepovima, taj se kraj domaćinski proslavio.

Piva se sjekla medovačom, pa medovača pivom, pa medovača duplom medovačom…

Na displayu u gornjem lijevom uglu koverta.

“pa ne znam ovih dana sam pravo zauzeta jedino da večeras dodjem do tebe”

Ni zareza, ni velikog slova, ni pameti.

Moje pogotovo.

Biće da se sinoć potkrala i pokoja trodupla. Na duploj mi nikad ne bi palo na pamet da njoj šaljem poruku.

Kao “nema vremena”, a onda bi kao došla i…

Kako se zove mužjak radodajke?

Radodavac?

Neka, ima i celibat svojih dobrih strana.

Bar se nadam.

Bruce svoje, pa svoje.

 

“Got a wife and kids in baltimore jack
I went out for a ride and I never went back
Like a river that dont know where its flowing
I took a wrong turn and I just kept going…”

Jah!

Everybody’s got a hungry heart…

Šejtan pogotovo.

On me, valjda, i natjera da zavirim u “sent items”.

Jeb’o me konj!

 “Jebo te, da je ovo neki grad, ne bi se Daco onoliko patio u njemu. I sad svi seru kako su “bili dobri s Dacom”. Što onda umrije čo’jek pored tol’ko dobrica? A Sidro kaže kako je ovo grad u kojem niko nikad nije umro od gladi. Od gladi nije… Andrić reče (nešto on, nešto ja, jebi ga, popio sam, ko će nas sad razlikovat’)za neku kasabu blizu Višegrada kako je ono malo što je u kasablijama ostajalo od čovjeka (nakon ratova i radova) bivalo uglavnom ispoljavano kroz neke običaje, komšijsku ljubaznost i trgovačku čast. A šta je rajvoSa do malo veća kasaba? I toliko o tom Sidrinom neumiranju od gladi. “Krmača koja proždire svoj okot”, što reče Kiš. Jebo te, kako ću ja sad ne voljet’ ovaj grad?”

I na to mi ona pošalje “jedino da večeras dođem do tebe”.

Jebala me medovača!

A i druga strana!

Svaki put idem istom stranom ulice kući, a sinoć noge same pored “Bristola”. Znao sam da će mi se desiti nešto pravo dobro ili nešto pravo loše. Ili ću naći petobanku na cesti, ili će na onoj strani kojom inače idem neko nekog zbost’, ili će na ovoj strani kojom inače ne idem neko nekog (mene) zbost’, ili…

Umjesto svega toga, ja pošaljem poruku.

To što sam je posl’o njoj i što ona nije skontala ni tačke (slova pogotovo)…

Raskinuh sa Šeherom. I to baš nekako…

K’o kad nekog pravo voliš, dok si živ volićeš, ali te toliko ispižđuje da više nemaš živaca biti s njim.

Jebi ga, rajvoSa, kraj je bio jučer...

 

13.04.2008.

Hotel "Taj I Taj", izvolite! (Part I)

Ponedjeljak je, pomislih i ugasih cigaru.

Ispod prozora galama. Klinci. Veliki odmor. Neko je nekome kupio sendvič.

Da li je stigla? Rekla je da dolazi krajem sedmice. Nije više u domu, živi sama negdje u Nedžarićima i skoro da je pao dogovor za neku pijanku. Kao javiće se kad stigne.

I onaj tip mi je rek'o da će se javiti do kraja sedmice. Hotel. Mjesto recepcionera. Navodno sam ostavio najbolji utisak na razgovoru.

Kraj je bio jučer i ja sam još uvijek nezaposlen. O njoj da i ne govorim.

Ponedjeljak je, pomislih i pustih vodu.

Projekcija je u srijedu. Nosila je tu dugu haljinu koja me neodoljivo podsjećala na igračice flamenka i imala je tu grimasu na licu nakon svake ispijene tekile koja me...

Ne, nisam se zaljubio. Malo smo popričali o muzici («Joy division»), nešto više o filmovima («Irina Palm» i «Control»), popili po tekilu i...

Human touch.

Negdje između njene tekile i njenog limuna, njen human touch.          

Ponedjeljak je, pomislih. Srijeda je prekosutra.

Stvarno sam bio milion svjetlosnih godina od toga da se u nju zaljubim. Samo sam, za svaki slučaj, rezervis'o te karte za kino.                                                                                                                                                                                                                                                     Winamp, add file(s), Bruce Springsteen, «Human touch».

Da, to mi je trebalo.

...I ain’t lookin’ for prayers or pity
I ain’t comin’ ‘round searchin’ for a crutch
I just want someone to talk to
And a little of that human touch
Just a little of that human touch…”

Još kako...

Ponedjeljak je, pomislih i istresoh džepove. Svega 12 KM. A kraj je bio jučer.

 

11.04.2008.

TORNADO, ILI PRVI PUT S JORDANOM NA MOKRENJE (Daco)


Nebo, do tada, bolno plavo i vedro, zamračilo se u sekundi. Tmasti,
tamnosivi oblaci su nadirali sa zapada i dan pretvorili u noć. Valjali su se preko
nepreglednog horizonta, ispresijecani munjama i predvođeni vjetrom, koji je, u
početku, samo zatalasao moćne grane borova ispred kuće, a onda ih počeo
šibati, činilo se sa svih strana, sa tolikom silinom da su šišarke počele da bubnje
po krovu...
U isto vrijeme se oglasila i alarmna sirena a televizijski program je prekinut
upozorenjem da tornado dolazi i da potražimo sklonište...
Amerikanka je zgrabila ključeve kola, čekovnu knjižicu, našu kćerku i
sjurila se niz stepenice u podrum. Ja sam pokupio kutiju cigara i upaljač sa stola,
par konzervi piva iz frižidera i pridružio im se u mraku. Svaka daska u kući je
jecala pod naletima vjetra, a grmljavina oduzimala dah.
Sjedio sam sa trogodišnjom kćerkom u krilu, palio cigaru na cigaru i u sebi
ponavljao: "Ne daj Bože, ne daj Bože, ne daj Bože..." i plakao, ne od straha,
nego što me sve podsjetilo na nešto slično što sam već doživio i preživio davno,
davno... sa drugom ženom i sa drugom (tada) trogodišnjom kćerkom.
U dugih pola sata se sve smirilo; sunce je ponovo zasjalo i jedini trag
nevremena su ostale polomljene grane drveća po mokrim ulicama. Sutra ću, na
vijestima, saznati da nas je tornado promašio za nekih petnaestak kilometara,
poravnao centar gradića Barnevelda, ubio pet ljudi i trideset krava na okolnim
rančevima; ko u isto vrijeme godine, u Crownpointu, Indiani, gdje sam radio kao
kuhar u restoranu "Kod Nicka".
Završavao sam drugu smjenu i bio je četvrtak - spor dan, pa je kuhinja bila
zatvorena već oko devet sati naveče; preostalo mi je još samo da očistim šporete
i operem pod - satak vremena posla, ali me je gazda, Nick, prekinuo:
"Zajebi to večeras. 'Ajmo na piće."
Sjedili smo u baru, samo nas dvojica i barmen Larry, a Nick je nazvao
svoju kuću i rekao ženi da večeras ne može doći, da mora obračunati plate
radnicima...
Za prevoz kući nisam mogao računati na Larryja, jer je bio ko zemlja, pa
sam pitao Nicka:
"Možeš li me odbaciti, jer sutra radim prvu smjenu?"
"Ne brini za to. Dođi sutra kad hoćeš - pisaću te cijeli dan. Idemo večeras u
Casino."
"Jaštaću! Nemam banke u džepu."
"Nema problema - ja ću ti dati pare."
"Aha. A, vratiće ti ih moja mati Kadra iz Nevesinja."
Nick se zbunio:
"Kadra? Zar ti majka nije u Holandiji?"
"Zaboravi, nema veze - to je neka naša, sarajevska zajebancija... Nemam
para, to hoću da ti kažem, čovječe."
Opet će Nick:
"Nema problema - rekao sam ti da ću ti ja dati pare: ako izgubiš - ne
duguješ mi ništa; ako dobiješ: pola meni - pola tebi."
Do Casina ima vožnje sat i po, pa smo, sa srećom, krenuli. Zamolio sam ga
da, ipak, svratimo do moje kuće da se nabrzinu presvučem: neću da izgledam ko
furda u Casinu.
Obukao sam crne DOCKERS pantalone i crnu FROG košulju, evropskog
dizajna i, plus, svezao bijelu, svilenu kravatu, pa sam i ličio na nešto, iako sam u
džepu imao samo sto dolara što mi ih je Nick dao.
Kockarnica je bila na nekom jezeru, na brodu, blizu Chicaga, ali na
teritoriji Indiane.
Koliko sam shvatio, u Illinoisu (gdje pripada Chicago), kockanje je
zabranjeno, pa svako iz Chicaga dolazi tu.
Četvrtak je, kao što rekoh, spor dan, pa je na parkiralištu ispred bilo samo
desetak kola, a među njima se izdvajao ogromni, bijeli "lincoln" sa šestoro vrata.
Nick je promrmljao:
"Oho. M.J. je ovdje večeras."
"Ko?"
"M.J.! Michael Jordan! Bože, kako taj čovjek voli da kocka."
Na stepenicama što vode do palube stajala su dva brda od čovjeka i Nick
me upozorio da su ta dvojica Jordanovi tjelohranitelji, a da su druga dvojica,
sigurno, s njim u sali.
Slatka jeza me obuzela pri pomisli da ću kockati za istim stolom sa
Michaelom Jordanom i u samo desetak metara do ulaza ja sam sanjao: kao,
krenuo mene rulet ko budalu kurac, a Jordan - gubi li gubi! U neko doba ostane
on kokuz, a ja mu prebacim gutu žetona; on se izvadi s mojim parama, još i
dobije; zahvaljuje mi se i daje mi svoj privatni broj telefona i obećaje mi karte
za "Bullse" kad god zaželim; ja mu kažem da bih volio da se vidim sa Tonijem
Kukočem, on kaže...
Tu se budim iz sna, jer sa samo sto dolara u džepu mi i nije dozvoljen
pristup u salon (ulaz je da promijeniš minimum 500 $ u žetone), tako da ja svoju
stoju mogu zijaniti samo u predvorju.
Nick, bezbeli, ide ravno gdje je velika lova i želi mi sreću, a ja se već
bavim mišlju da uopšte i ne kockam, da sjednem za bar i da se obločem, a da
Nicku kasnije kažem da sam prokockao pare i mirna Bosna.
Poručim "Johnnie Walker" - s "crnom etiketom", naglasim, a šankerica me
pogleda kao zadnje govno i kaže:
"Drugog i nemamo, gospodine!" Sa velikim naglaskom na ono
"gospodine".
Stavljam stojanku na šank i pitam se koliko će me zaklati; ona mi sipa
naprstak u čašu i vraća mi kusur od 92 dolara. Strpam 90 dolara u džep i ostavim
joj 2 dolara bakšiša. Ko biva - ostaviću utisak. Ne kaže mi ni hvala.
Razgodim viski na dva gutljajčića i na jednu cigaru i skontam da nema
šanse da se čak i pripijem za preostalih 90 $ i sa njenim sipanjem.
Poručim "heineken" - duže će potrajati (ovaj put joj ostavim kurac, a ne
bakšiš) i odlučim se da sjednem za mašinu.
- Kako sjedoh - tako me krenu; dobar sto na uloženih dvadeset. Opet imam
šanse da se ušikam, ako ništa drugo. Opet naručujem "heineken", da ne
pokvarim sreću: mašina je poludila - u manje od sat vremena dobar sam 800 $.
Kažem sam sebi: ne čačkaj mečku, uzmi pare, sjedi za šank, sačekaj fajront
i Nicka, daj mu njegov tal i opet si dobar polumjesečnu platu.
Ali, ne bih ja bio ja, da ne odem ravno do mjenjačnice na ulazu u salon i ne
uzmem 500 $ žetona.
Samo dva stola rade: rulet i ajnc ("Black Jack").
Za ajnc stolom je samo jedan igrač u tamnozelenoj košulji, braon
pantalonama i s kravatom iste boje; malo razvezanom oko vrata... s
dijamantskom naušnicom...
Iza njegovih leđa dva crnca s mumificiranim licima na kojima samo oči
rade: kruže po cijeloj prostoriji i, naravno, zaustavljaju se na meni, koji
pokušava izgledati nonšalantno i došetati do stola gdje kocka njihov gazda - jer
to jeste M. J.
Isti osmijeh, ista faca, ista ćelavica prekrivena graškama znoja, koju sam
vidio nebrojeno puta na televiziji.
Premećem svojih pet glava u žetonima (25 komada po 20 $), kao, ja ću
sada sjesti za isti sto s Jordanom, baš kao da tu i pripadam. Međutim, gospodin
Jordan ne voli dijeliti sto ni s kim, pa mu krupije dijeli karte na sva slobodna
mjesta na zelenom stolu, a on stavlja na svako veliki, crni, četvrtasti žeton (l
.000 $) dok pijucka nešto žuto iz čaše.
Pravim okuku do ruleta gdje Nick, pet-šest frajera i jedna koka (dobra, da
ne griješim duše) igraju na veliko.
"Ah, tu si", kaže Nick, sa velikim osmijehom i velikom gutom žetona
ispred sebe.
Sjedim pored Nicka i stavljam žeton na srednju kolonu: već sam u glavi
odlučio da ću igrati deset puta isto, pa šta Bog da. Dade Bog: od deset puta
dobijam osam, što je narednih 240 $ dobitka.
Dok se rulet vrti, žalim se Nicku kako me je šankerica zaklala za viski u
predvorju, a on mi objašnjava da je sada pravo vrijeme za osvetu, jer u salonu su
sva pića i cigare besplatni...
Nastavljam da igram isti "sistem", srednju kolonu... Dobijam i gubim,
dobijam i gubim; izgubio sam već račun koliko imam para ali konobarica mi
sipa viski čim primijeti da je čaša prazna (a to je često).
Pitam Nicka gdje je hala i on mi pokazuje rukom u nekom neodređenom
pravcu. Malo sam izgubljen u uskim, brodskim hodnicima, ali tad vidim Jordana
(u pratnji tjelohranitelja) kako, otkopčavajući šlic, ulazi na jedna vrata, a ja za
njima.
Stojimo iznad pisoara i, kao svi muškarci na svijetu, uz isto "Uuuh" i
"Ahhh", uživamo u trenutku.
Sretnu nam se pogledi i Jordan mi se obraća:
"Cool shirt, man" (Strava košulja, jarane).
"Yup! Thank you" (Aha! Hvala).
Otresamo zadnje kapi, a Jordan se opet ceri:
"I thought that I had good one" (Mislio sam da je moj velik).
"It's nothing as iy've used to be" (Ništa je kakav je nekad bio).
"That's for sure; and it'll never be" (Ta ti je dobra; nikad neće biti kao
prije).
Dok peremo ruke nad lavaboom, smijemo se i rukujemo se:
"See you round, man" (Vidimo se opet, jarane), kaže, bogami, ko da to
zbilja misli.
"Yeah. Sure" (Aha. Bezbeli), odgovaram.
Već sviće i vrijeme je fajronta: zadnje piće i zadnja opklada. Stavljam stoju
na broj i gubim.
Na izlazu Nick mijenja poveliku gomilu žetona za ček, a ja za "cash". Guta
para!
U kolima brojim pare: 720 $. Dajem Nicku njegov tal, ali me on odbija:
"Nek' ti je sa srećom. Vrati mi samo mojih sto dolara. Ja sam, ionako, dosta
dobar večeras."
Vozimo u krvavocrveni zid oblaka što izranja sa horizonta i Nick me
upozorava da ćemo, vjerovatno, imati gadno nevrijeme kad stignemo u
Crownpoint.
Autoput, gladak ko ogledalo, pust je u to doba, Nick pritišće gas do daske,
pa smo kući pola sata ranije nego da smo vozili dozvoljenih 65 milja (100 km)
na sat.
Pozdravljam se s Nickom, sjedim na verandi i ponovo brojim pare.
Osjećam se sretnim i sigurnim i ne mogu da opet ne počnem sanjati: ako svake
nedjelje budem dobar bar pola ovoga, onda ću za godinu dana...
Tad odlučim da popijem još jedno pivo prije spavanja, da izmerakam svoj
dobitak, da odbacim tu krpu samosažaljenja, koja me, evo, već četiri godine guši
i pokriva kao gubavca, da...
Ostavljam pare ispod teške, staklene pepeljare na stepenicama na verandi...
U par minuta, koliko mi je trebalo da otključam vrata, odem do klozeta, do
frižidera u kuhinji po pivo...
Otvorilo se nebo, ili bolje rečeno, pakao.
Na verandi ni traga od pepeljare, a kamoli od mojih para; kiša šiba u
vatrogasnim mlazovima, skoro horizontalnim od jačine vjetra, a ja stojim nasred
ulice i urlam, plačući u "oko oluje":
"Ubij, pederu! Ubij, ne muči me više! Ubij, majku ti jebem! Ubij, ubij!!!"
I, opet, ne ridam ja zbog gubitka jebenih dolara, nego što je, opet, po bog
zna koji put, ta mrva sna koju sam imao ubijena u MENI: ja urlam da ga
nadjačam jer, kroz svu grmljavinu i munje što ih šalje, ja glasno čujem njegov
podrugljivi smijeh:
"Koji ti je kurac trebalo još jedno pivo?"
Izgleda da sam i uspio u tome, jer sve se smiruje naglo kako je i počelo, a
Branko, moj jaran iz Trebinja, u čijoj kući, ustvari i živim, izlazi na vrata, samo
u gaćama:
"Šta se dereš, sarajevska seljačino?"
Prebacujem mu ruku preko ramena, smijem se i kažem:
"Šuti, trebinjski papane. Daj nam po pivo."
Sjedimo na verandi; on sklanja ruku sa svog ramena i samo kaže: "Svašta."
Branko se vraća sa dvije konzerve piva u rukama i stresa od hladnoće:
"Hladno, bog te jebo."
Otpijam dobar gutljaj i gledam svog jarana, spuštam, najnježnije što mogu,
ruku na njegovo mršavo koljeno i kažem:
"Znaš li ti da ja imam veći kurac od Michaela Jordana."
On neće ni da gleda više u mene, nego samo trese glavom i ponavlja:
"Svašta!"
Marija, Brankova žena, pojavljuje se, bunovna, zagrnuta šlafrokom, na
vratima, sa zabrinutim izrazom lica pita:
"Štaje bilo, Daco?"
"Ništa, Marija. Šta će biti, Marija?"
Marija odmahuje rukom, vraća se u kuću i kaže:
"Svašta!"



*  *  *

Fakat, za koji kurac čovjeku uvijek treba ta još jedna piva?

06.04.2008.

Šestoaprilska

Hej, rajvoSa! Nek ti je sa srećom!
Ako ti je do slavlja.
Meni nije.
U prošlom postu Džamonja.
I dobijem Reufov komentar:
"Najveci medju najvecima. Covjek koji se do kraja smijao svojoj tragediji. Ako Sarajevo nema ulicu Darija Dzamonje, i to ulicu na koju su nanizane Dacine kafane, onda to i nije grad. Onda ga zaista nikada nije zasluzilo. Nadam se da je ima.
Lijepo sto si nas podsjetio na tu pricu.
Zivio. "
Nešto ne bih rek'o da imaš njegovu ulicu, rajvoSa.
Nabijem te na kurac!
Tebe, Šeheru, šta gledaš?!
Nabijem te na kurac!
I nije to samo zbog Džamonje.
Ne kurči se previše, nisi ga ti dao.
Mater ga je njegova rodila, kakva je da je.
Dobro, pičko, što puštaš da ti ovo rade?
Glumiš mi nekog mangupa sa svojim Vratnikom i Bistrikom, sa Švrakinom i Ali - pašinom.
A večeras gledam na TV - u prilog o protestima ispred pozorišta.
Kažu da su odali počast Denisu i Ljubici.
Poštujem.
Ali jesu li odali počast Denisima i Ljubicama?
Gled'o sam i drugi prilog jutros na TV - u.
O tvojoj odbrani, o ranim devedesetim.
O klincima koji su poginuli prije nego što su se propušili.
Ni junf nisu skinuli.
Na derneku nisu bili.
TEBE su branili, pičko!
Ko je njima od'o počast večeras?
Pitaju li se to oni pred pozorištem?
Pita li se iko, mamu ti jebem?!
A što niko ne pomenu rahmetli Juku danas?
Ni o Caci ništa ne čuh.
Kurac bi iko slavio da njega nije bilo!
A Klicu, rahmetli? A Adisa? A Feđu?A...
Čitav dan da su samo izgovarali imena poginuli, malo bi bilo.
Baš si se prokurv'o, Šeheru...



04.04.2008.

"Ako ti jave da sam pao" (D. Džamonja)

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...
To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.
Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi:"Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.
Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:PREDAJ SE!JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA BEZ RUKU!
Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...
Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama...
Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina...
Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.
Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu:
"Vidi pedera!!!"
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene...
Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

26.03.2008.

Jelena, žena koje nema

Idemo! Je'n,dva,je'n, dva,tri!

Pusto, pusto, pusto mi je sve!

Nema, nema, moje Jelene!

Dođi, dođi, Jelo, Jelena,

ti si moju mladost uzela!!!

24.03.2008.

"Al' mene čeka bela lađa..."

Nije Đole.
Kundera je.
"Nepodnošljiva lakoća postojanja".
I jedan dio knjige koji je...
Nešto pročitaš i učini ti se da je neko napis'o tvoje misli koje ti nisi nikad mog'o...
Priznat' sam sebi?
Nisi ih bio svjestan?
Oboje.
Uglavnom.

"Muškarce koji neprestano jure za ženama možemo lako podijeliti u dvije kategorije. Jedni traže u svim ženama svoj vlastiti subjektivni i stalno isti san o ženi. Druge tjera želja da osvoje beskrajno šarenilo objektivnog ženskog svijeta.
Opsjednutost onih prvih je lirska - traže u ženama sami sebe, svoj ideal, i stalno iznova doživljavaju razočarenje, jer je ideal, kao što je poznato, ono što se nikad ne može naći. Razočarenje koje ih tjera od jedne žene do druge daje njihovoj nestalnosti neko romantično opravdanje pa su mnoge sentimentalne dame sklone da blagonaklono gledaju na njihovo uporno mnogoženstvo.
Druga opsjednutost je epska i žene u njoj ne vide ništa što bi ih moglo dirnuti - muškarac ne traži u ženama nikakav subjektivni ideal, pa ga sve zanima i ništa ga ne može razočarati. I upravo ta nesposobnost za razočarenjem ima u sebi nešto što izaziva ogorčenje drugih. Opsjednutost epskog ženskara ljudima izgleda neiskupljena (neiskupljena razočarenjem).
I kako lirski ženskar uvijek juri za istim tipom žene, niko ni ne primjećuje da stalno mijenja ljubavnice; prijatellji ga stalno dovode u nepriliku jer nisu u stanju da razlikuju njegove prijateljice i nazivaju ih stalno istim imenom.
Epski ženskari (a među takve, naravno, spada i Tomaš) udaljuju se u svojoj trci za saznanjem sve više od konvencionalne ženske ljepote, koje su se brzo zasitili, i neumitno završavaju kao skupljači kurioziteta. Svjesni su toga, pomalo se stide sebe, i da ne dovode prijatelje u nepriliku, ne pojavljuju se sa svojim ljubavnicama u javnosti."

To je to.
Nađe me čovjek sa ovim lirskim tipom.
I šta sad?
Da se sekiram?
O tom potom.
Samo, činjenica je da uvijek moram dalje.
Neki dan sam iz čista mira dao otkaz na dotadašnjem poslu i naš'o drugi u roku od 24 sata.
Jebi ga, nisam više mog'o tu i mor'o sam dalje.
Makar ost'o bez posla.
Ta potreba da se ide dalje je...
Jebi ga.
Tako je i za svim ostalim.
Pa i s vezama.
Prokletstvo?
Možda...

04.03.2008.

Bilo je i vrijeme

"Nikad nisam bio momak
oko kog se dize larma,
ali mislim da sam faca
i da imam nekog sarma.
Mozda gresim,
al' ja sam takvog dojma.

Neki kazu da sam led,
a neki kazu da sam vatra,
meni stvarno nije vazno
sta ko misli ili smatra
kada ona o tome nema pojma.

I uvek smisljam neki novi stih
il' neki fazon drugciji od svih,
al' uvek kad je sretnem
kazem ja istu stvar:

Pa dobro gde si ti?!
Bas sam ovih dana
hteo da te zovnem.
Hej, reci mi:da l' jos uvek imas
onaj broj sa dvesta tri?
Pa dobro gde si ti?
Sto ne navratis,
kod kuce sam po podne?
Hej, reci mi:kako mama,
kako tata, kako baka, kako svi?

Svake noci sanjam film
u kom je ona glavni akter,
smisljam koju boju voli,
smisljam kakav je karakter,
kako spava ili tome slicno...

Ja bih znao da je volim,
ja bih znao s njom da mastam,
da je cuvam, da je ljubim,
da je lazem, da joj prastam,
to bih hteo da joj radim licno...

I uvek smisljam neki novi stih
il' neki fazon drugciji od svih,
al' uvek kad je sretnem
kazem ja istu stvar:

Pa dobro gde si ti?!
Bas sam ovih dana
hteo da te zovnem.
Hej, reci mi:da l' jos uvek imas
onaj broj sa dvesta tri?
Pa dobro gde si ti?
Sto ne navratis,
kod kuce sam po podne?
Hej, reci mi:kako mama,
kako tata, kako baka, kako svi?

Nekad ne znam da li sanjam,
nekad ne znam sta je stvarnost,
ja sam hteo tacno takvu,
to je cudna podudarnost,
tacno takvu -
ma ozbiljno vam kazem!

Jedni tvrde da je nezna,
drugi tvrde da je gruba,
jedni misle da je super,
drugi misle da je truba,
ja se slazem,
ma ja se uvek slazem!

I uvek smisljam neki novi stih
il' neki fazon drugciji od svih,
al' uvek kad je sretnem
kazem ja istu stvar:

Pa dobro gde si ti?!
Bas sam ovih dana
hteo da te zovnem.
Hej, reci mi:da l' jos uvek imas
onaj broj sa dvesta tri?
Pa dobro gde si ti?
Sto ne navratis,
kod kuce sam po podne?
Hej, reci mi:kako mama,
kako tata, kako baka, kako svi?"


I tako je mladi Pegaz opet rasirio svoja krila i vinuo se put nebeskih visina.
Drugim rijecima: zaljubih se k'o blesav...

14.02.2008.

Margarite, čini mi se...

Ulazi u cvjećaru.
Cvjećarka (već mjesecima ga šmeka) koketno:
-Opa! Ćao zaljubljeni!
-Nije to... Treba mi cvijeće, ali za jednu drugu priliku... Ovaj... Za mezar...
Muk.
-Napravi mi neki buket, pa ću ja doći za pet - deset minuta, ok?
-Ok.
Mama mu je poginula 14.02..
Otad baš i ne slavi Valentinovo.
Djevojci je rek'o da hitno mora na put.
-Ne znam, buraz, ne mogu joj sad objašnjavati.
Ugasio je mobitel i otiš'o na mezar. Danas će cijeli dan biti nedostupan. Ne da mu se nikome objašnjavati, kaže.
Da, mislim da su bile margarite.

30.01.2008.

O, Bože

Upalim radio da čujem gde su drugovi cenjeni,
koji su bednici na kojoj sednici večeras smenjeni.
Ugasim radio, prelistam novine da vidim šta se odjutros obećava.
Članovi, klanovi, Gebelsi, Ždanovi, magla i mećava.

O Bože, ti valjda znaš šta radiš,
ti imaš bolji pregled, majstore,
ali iz našeg tupog ugla izgleda gusto.
O Bože, nije da kukam da nas vadiš,
al' zapelo je negde treba nam tip sa iskustvom.

Postoje opravdane sumnje da sam pravi genije
samo sto više nemam pojma šta bih s tim.
O, zakaj nisam vanzemaljac iz SR Slovenije?
Lepo mi dođe da se otcepim.

U TV dnevniku istočni Nemci ruše zid. 'Leba ti?!
Ne minirati, vec razmontirati - nama će trebati.
Sve ću rasprodati, jedino neću gramofon, ostali "zbogom".
Znam, mogu mediji biti i bedniji - ali ne mnogo.

O Boće, ti valjda znaš šta radiš,
ti imaš bolji pregled, legendo,
ali iz našeg tupog ugla izgleda gusto.
O Bože, nije da kukam da nas vadiš,
Zapelo je negde treba nam tip sa iskustvom.

29.01.2008.

Pegasus rides again

«Slučaj je papreno jasan:
o obalu življenja
razbi se ljubavna lađa.
Sa životom sam sveo račune-
ne treba spisak glasan
uzajamnih bolova, uvreda i svađa.
Ostajte sretni!"

(V.V.Majakovski)

Jašta radi!
Jebi ga, jesi ili nisi.
Nindža ili mindža.
Jesam, nindža sam.
Herc je još uvijek k'o Trebević.
A Trebević ostaje Trebević šta god mu radili.
Do svidanija...

04.05.2007.

Zna li ko?

Kako sam sebi jebati sve po spisku?


Stariji postovi

Pegazove jasle
<< 08/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Na sve spremna budi (Izet Kiko Sarajlić)

Pijana pjesma (Tolji...)
Ove noći mogu napisati i najp'janije stihove.

Napisati, na primjer:"Mirišu lipe.
Vlati trave iz sveg glasa viču 'CARPE DIEM'."

Nebo je uzelo overdose oblaka.

Ove noći mogu napisati najp'janije stihove.
Noćas se liječim od patetike.

U tramvaju plavi mundiri:"Karte na pokaz!"
"Zar ne vidite da povraćam?!"

Fraze broj 8, 14 i 26, poput bijelog štapa,
Sljepački lupkaju za mnom po asfaltu.

Ove noći mogu napisati i najp'janije stihove.
Pred kinom Dioniz prodaje kokice. "Dvije flaše, molim!"
Slika se okreće i asfalt mi se razmazuje po licu.
Duboki uzdah, OM i tantrički sex s ulicom.

A u Vilsonovom, umjesto džankija, zaljubljeni
Na kašičicama tope svoju dozu ljubavi.

Ne, hvala. Ja se skidam s patetike.

Ove noći mogu napisati najp'janije stihove.
Kod Trovača još jedan ritualni masovni suicid.

Amor i Venera traže kandidate za put u tri materine.
"Leteći start"? Sorry, nemam pasoš.

Došlo je do zabune. Neruda je, znate, umro.
Ovo nije ljubavna pjesma.
Noćas pišem najp'janije stihove.
Ciroza jetre? Ma ne! Više ih umire od tuge...

Kavih

As Time Goes By ("Casablanca" soundtrack)
You must remember this
A kiss is just a kiss, a sigh is just a sigh.
The fundamental things apply
As time goes by.

And when two lovers woo
They still say, "I love you."
On that you can rely
No matter what the future brings
As time goes by.

Moonlight and love songs
Never out of date.
Hearts full of passion
Jealousy and hate.
Woman needs man
And man must have his mate
That no one can deny.

It's still the same old story
A fight for love and glory
A case of do or die.
The world will always welcome lovers
As time goes by.

Oh yes, the world will always welcome lovers
As time goes by.

Paris at night (Jacques Prevert)
Tri šibice upaljene jedna za drugom u noći
Prva da ti vidim lice
Druga da ti vidim oči
Posljednja da ti vidim usta
I čitava tama noći da bih se sjetio svega toga
Stežući te u zagrljaju.

Sunday Morning Coming Down (Johnny Cash)
Well, I woke up Sunday morning
With no way to hold my head that didn't hurt.
And the beer I had for breakfast wasn't bad,
So I had one more for dessert.
Then I fumbled in my closet through my clothes
And found my cleanest dirty shirt.
Then I washed my face and combed my hair
And stumbled down the stairs to meet the day.

I'd smoked my mind the night before
With cigarettes and songs I'd been picking.
But I lit my first and watched a small kid
Playing with a can that he was kicking.
Then I walked across the street
And caught the Sunday smell of someone frying chicken.
And Lord, it took me back to something that I'd lost
Somewhere, somehow along the way.

On a Sunday morning sidewalk,
I'm wishing, Lord, that I was stoned.
'Cause there's something in a Sunday
That makes a body feel alone.
And there's nothing short a' dying
That's half as lonesome as the sound
Of the sleeping city sidewalk
And Sunday morning coming down.

In the park I saw a daddy
With a laughing little girl that he was swinging.
And I stopped beside a Sunday school
And listened to the songs they were singing.
Then I headed down the street,
And somewhere far away a lonely bell was ringing,
And it echoed through the canyon
Like the disappearing dreams of yesterday.

On a Sunday morning sidewalk,
I'm wishing, Lord, that I was stoned.
'Cause there's something in a Sunday
That makes a body feel alone.
And there's nothing short a' dying
That's half as lonesome as the sound
Of the sleeping city sidewalk
And Sunday morning coming down.



pegazovejasle@hotmail.com (msn)

pegazovejasle@yahoo.com (nako)

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
55247

Powered by Blogger.ba