beats by dre cheap

TORNADO, ILI PRVI PUT S JORDANOM NA MOKRENJE (Daco)


Nebo, do tada, bolno plavo i vedro, zamračilo se u sekundi. Tmasti,
tamnosivi oblaci su nadirali sa zapada i dan pretvorili u noć. Valjali su se preko
nepreglednog horizonta, ispresijecani munjama i predvođeni vjetrom, koji je, u
početku, samo zatalasao moćne grane borova ispred kuće, a onda ih počeo
šibati, činilo se sa svih strana, sa tolikom silinom da su šišarke počele da bubnje
po krovu...
U isto vrijeme se oglasila i alarmna sirena a televizijski program je prekinut
upozorenjem da tornado dolazi i da potražimo sklonište...
Amerikanka je zgrabila ključeve kola, čekovnu knjižicu, našu kćerku i
sjurila se niz stepenice u podrum. Ja sam pokupio kutiju cigara i upaljač sa stola,
par konzervi piva iz frižidera i pridružio im se u mraku. Svaka daska u kući je
jecala pod naletima vjetra, a grmljavina oduzimala dah.
Sjedio sam sa trogodišnjom kćerkom u krilu, palio cigaru na cigaru i u sebi
ponavljao: "Ne daj Bože, ne daj Bože, ne daj Bože..." i plakao, ne od straha,
nego što me sve podsjetilo na nešto slično što sam već doživio i preživio davno,
davno... sa drugom ženom i sa drugom (tada) trogodišnjom kćerkom.
U dugih pola sata se sve smirilo; sunce je ponovo zasjalo i jedini trag
nevremena su ostale polomljene grane drveća po mokrim ulicama. Sutra ću, na
vijestima, saznati da nas je tornado promašio za nekih petnaestak kilometara,
poravnao centar gradića Barnevelda, ubio pet ljudi i trideset krava na okolnim
rančevima; ko u isto vrijeme godine, u Crownpointu, Indiani, gdje sam radio kao
kuhar u restoranu "Kod Nicka".
Završavao sam drugu smjenu i bio je četvrtak - spor dan, pa je kuhinja bila
zatvorena već oko devet sati naveče; preostalo mi je još samo da očistim šporete
i operem pod - satak vremena posla, ali me je gazda, Nick, prekinuo:
"Zajebi to večeras. 'Ajmo na piće."
Sjedili smo u baru, samo nas dvojica i barmen Larry, a Nick je nazvao
svoju kuću i rekao ženi da večeras ne može doći, da mora obračunati plate
radnicima...
Za prevoz kući nisam mogao računati na Larryja, jer je bio ko zemlja, pa
sam pitao Nicka:
"Možeš li me odbaciti, jer sutra radim prvu smjenu?"
"Ne brini za to. Dođi sutra kad hoćeš - pisaću te cijeli dan. Idemo večeras u
Casino."
"Jaštaću! Nemam banke u džepu."
"Nema problema - ja ću ti dati pare."
"Aha. A, vratiće ti ih moja mati Kadra iz Nevesinja."
Nick se zbunio:
"Kadra? Zar ti majka nije u Holandiji?"
"Zaboravi, nema veze - to je neka naša, sarajevska zajebancija... Nemam
para, to hoću da ti kažem, čovječe."
Opet će Nick:
"Nema problema - rekao sam ti da ću ti ja dati pare: ako izgubiš - ne
duguješ mi ništa; ako dobiješ: pola meni - pola tebi."
Do Casina ima vožnje sat i po, pa smo, sa srećom, krenuli. Zamolio sam ga
da, ipak, svratimo do moje kuće da se nabrzinu presvučem: neću da izgledam ko
furda u Casinu.
Obukao sam crne DOCKERS pantalone i crnu FROG košulju, evropskog
dizajna i, plus, svezao bijelu, svilenu kravatu, pa sam i ličio na nešto, iako sam u
džepu imao samo sto dolara što mi ih je Nick dao.
Kockarnica je bila na nekom jezeru, na brodu, blizu Chicaga, ali na
teritoriji Indiane.
Koliko sam shvatio, u Illinoisu (gdje pripada Chicago), kockanje je
zabranjeno, pa svako iz Chicaga dolazi tu.
Četvrtak je, kao što rekoh, spor dan, pa je na parkiralištu ispred bilo samo
desetak kola, a među njima se izdvajao ogromni, bijeli "lincoln" sa šestoro vrata.
Nick je promrmljao:
"Oho. M.J. je ovdje večeras."
"Ko?"
"M.J.! Michael Jordan! Bože, kako taj čovjek voli da kocka."
Na stepenicama što vode do palube stajala su dva brda od čovjeka i Nick
me upozorio da su ta dvojica Jordanovi tjelohranitelji, a da su druga dvojica,
sigurno, s njim u sali.
Slatka jeza me obuzela pri pomisli da ću kockati za istim stolom sa
Michaelom Jordanom i u samo desetak metara do ulaza ja sam sanjao: kao,
krenuo mene rulet ko budalu kurac, a Jordan - gubi li gubi! U neko doba ostane
on kokuz, a ja mu prebacim gutu žetona; on se izvadi s mojim parama, još i
dobije; zahvaljuje mi se i daje mi svoj privatni broj telefona i obećaje mi karte
za "Bullse" kad god zaželim; ja mu kažem da bih volio da se vidim sa Tonijem
Kukočem, on kaže...
Tu se budim iz sna, jer sa samo sto dolara u džepu mi i nije dozvoljen
pristup u salon (ulaz je da promijeniš minimum 500 $ u žetone), tako da ja svoju
stoju mogu zijaniti samo u predvorju.
Nick, bezbeli, ide ravno gdje je velika lova i želi mi sreću, a ja se već
bavim mišlju da uopšte i ne kockam, da sjednem za bar i da se obločem, a da
Nicku kasnije kažem da sam prokockao pare i mirna Bosna.
Poručim "Johnnie Walker" - s "crnom etiketom", naglasim, a šankerica me
pogleda kao zadnje govno i kaže:
"Drugog i nemamo, gospodine!" Sa velikim naglaskom na ono
"gospodine".
Stavljam stojanku na šank i pitam se koliko će me zaklati; ona mi sipa
naprstak u čašu i vraća mi kusur od 92 dolara. Strpam 90 dolara u džep i ostavim
joj 2 dolara bakšiša. Ko biva - ostaviću utisak. Ne kaže mi ni hvala.
Razgodim viski na dva gutljajčića i na jednu cigaru i skontam da nema
šanse da se čak i pripijem za preostalih 90 $ i sa njenim sipanjem.
Poručim "heineken" - duže će potrajati (ovaj put joj ostavim kurac, a ne
bakšiš) i odlučim se da sjednem za mašinu.
- Kako sjedoh - tako me krenu; dobar sto na uloženih dvadeset. Opet imam
šanse da se ušikam, ako ništa drugo. Opet naručujem "heineken", da ne
pokvarim sreću: mašina je poludila - u manje od sat vremena dobar sam 800 $.
Kažem sam sebi: ne čačkaj mečku, uzmi pare, sjedi za šank, sačekaj fajront
i Nicka, daj mu njegov tal i opet si dobar polumjesečnu platu.
Ali, ne bih ja bio ja, da ne odem ravno do mjenjačnice na ulazu u salon i ne
uzmem 500 $ žetona.
Samo dva stola rade: rulet i ajnc ("Black Jack").
Za ajnc stolom je samo jedan igrač u tamnozelenoj košulji, braon
pantalonama i s kravatom iste boje; malo razvezanom oko vrata... s
dijamantskom naušnicom...
Iza njegovih leđa dva crnca s mumificiranim licima na kojima samo oči
rade: kruže po cijeloj prostoriji i, naravno, zaustavljaju se na meni, koji
pokušava izgledati nonšalantno i došetati do stola gdje kocka njihov gazda - jer
to jeste M. J.
Isti osmijeh, ista faca, ista ćelavica prekrivena graškama znoja, koju sam
vidio nebrojeno puta na televiziji.
Premećem svojih pet glava u žetonima (25 komada po 20 $), kao, ja ću
sada sjesti za isti sto s Jordanom, baš kao da tu i pripadam. Međutim, gospodin
Jordan ne voli dijeliti sto ni s kim, pa mu krupije dijeli karte na sva slobodna
mjesta na zelenom stolu, a on stavlja na svako veliki, crni, četvrtasti žeton (l
.000 $) dok pijucka nešto žuto iz čaše.
Pravim okuku do ruleta gdje Nick, pet-šest frajera i jedna koka (dobra, da
ne griješim duše) igraju na veliko.
"Ah, tu si", kaže Nick, sa velikim osmijehom i velikom gutom žetona
ispred sebe.
Sjedim pored Nicka i stavljam žeton na srednju kolonu: već sam u glavi
odlučio da ću igrati deset puta isto, pa šta Bog da. Dade Bog: od deset puta
dobijam osam, što je narednih 240 $ dobitka.
Dok se rulet vrti, žalim se Nicku kako me je šankerica zaklala za viski u
predvorju, a on mi objašnjava da je sada pravo vrijeme za osvetu, jer u salonu su
sva pića i cigare besplatni...
Nastavljam da igram isti "sistem", srednju kolonu... Dobijam i gubim,
dobijam i gubim; izgubio sam već račun koliko imam para ali konobarica mi
sipa viski čim primijeti da je čaša prazna (a to je često).
Pitam Nicka gdje je hala i on mi pokazuje rukom u nekom neodređenom
pravcu. Malo sam izgubljen u uskim, brodskim hodnicima, ali tad vidim Jordana
(u pratnji tjelohranitelja) kako, otkopčavajući šlic, ulazi na jedna vrata, a ja za
njima.
Stojimo iznad pisoara i, kao svi muškarci na svijetu, uz isto "Uuuh" i
"Ahhh", uživamo u trenutku.
Sretnu nam se pogledi i Jordan mi se obraća:
"Cool shirt, man" (Strava košulja, jarane).
"Yup! Thank you" (Aha! Hvala).
Otresamo zadnje kapi, a Jordan se opet ceri:
"I thought that I had good one" (Mislio sam da je moj velik).
"It's nothing as iy've used to be" (Ništa je kakav je nekad bio).
"That's for sure; and it'll never be" (Ta ti je dobra; nikad neće biti kao
prije).
Dok peremo ruke nad lavaboom, smijemo se i rukujemo se:
"See you round, man" (Vidimo se opet, jarane), kaže, bogami, ko da to
zbilja misli.
"Yeah. Sure" (Aha. Bezbeli), odgovaram.
Već sviće i vrijeme je fajronta: zadnje piće i zadnja opklada. Stavljam stoju
na broj i gubim.
Na izlazu Nick mijenja poveliku gomilu žetona za ček, a ja za "cash". Guta
para!
U kolima brojim pare: 720 $. Dajem Nicku njegov tal, ali me on odbija:
"Nek' ti je sa srećom. Vrati mi samo mojih sto dolara. Ja sam, ionako, dosta
dobar večeras."
Vozimo u krvavocrveni zid oblaka što izranja sa horizonta i Nick me
upozorava da ćemo, vjerovatno, imati gadno nevrijeme kad stignemo u
Crownpoint.
Autoput, gladak ko ogledalo, pust je u to doba, Nick pritišće gas do daske,
pa smo kući pola sata ranije nego da smo vozili dozvoljenih 65 milja (100 km)
na sat.
Pozdravljam se s Nickom, sjedim na verandi i ponovo brojim pare.
Osjećam se sretnim i sigurnim i ne mogu da opet ne počnem sanjati: ako svake
nedjelje budem dobar bar pola ovoga, onda ću za godinu dana...
Tad odlučim da popijem još jedno pivo prije spavanja, da izmerakam svoj
dobitak, da odbacim tu krpu samosažaljenja, koja me, evo, već četiri godine guši
i pokriva kao gubavca, da...
Ostavljam pare ispod teške, staklene pepeljare na stepenicama na verandi...
U par minuta, koliko mi je trebalo da otključam vrata, odem do klozeta, do
frižidera u kuhinji po pivo...
Otvorilo se nebo, ili bolje rečeno, pakao.
Na verandi ni traga od pepeljare, a kamoli od mojih para; kiša šiba u
vatrogasnim mlazovima, skoro horizontalnim od jačine vjetra, a ja stojim nasred
ulice i urlam, plačući u "oko oluje":
"Ubij, pederu! Ubij, ne muči me više! Ubij, majku ti jebem! Ubij, ubij!!!"
I, opet, ne ridam ja zbog gubitka jebenih dolara, nego što je, opet, po bog
zna koji put, ta mrva sna koju sam imao ubijena u MENI: ja urlam da ga
nadjačam jer, kroz svu grmljavinu i munje što ih šalje, ja glasno čujem njegov
podrugljivi smijeh:
"Koji ti je kurac trebalo još jedno pivo?"
Izgleda da sam i uspio u tome, jer sve se smiruje naglo kako je i počelo, a
Branko, moj jaran iz Trebinja, u čijoj kući, ustvari i živim, izlazi na vrata, samo
u gaćama:
"Šta se dereš, sarajevska seljačino?"
Prebacujem mu ruku preko ramena, smijem se i kažem:
"Šuti, trebinjski papane. Daj nam po pivo."
Sjedimo na verandi; on sklanja ruku sa svog ramena i samo kaže: "Svašta."
Branko se vraća sa dvije konzerve piva u rukama i stresa od hladnoće:
"Hladno, bog te jebo."
Otpijam dobar gutljaj i gledam svog jarana, spuštam, najnježnije što mogu,
ruku na njegovo mršavo koljeno i kažem:
"Znaš li ti da ja imam veći kurac od Michaela Jordana."
On neće ni da gleda više u mene, nego samo trese glavom i ponavlja:
"Svašta!"
Marija, Brankova žena, pojavljuje se, bunovna, zagrnuta šlafrokom, na
vratima, sa zabrinutim izrazom lica pita:
"Štaje bilo, Daco?"
"Ništa, Marija. Šta će biti, Marija?"
Marija odmahuje rukom, vraća se u kuću i kaže:
"Svašta!"



*  *  *

Fakat, za koji kurac čovjeku uvijek treba ta još jedna piva?

Pegazove jasle
http://pegazovejasle.blogger.ba
11/04/2008 06:35